Da Vam na početku ove kolumne odmah postavim iskreno pitanje:

Koliko puta ste do sada čuli ovu izreku (iz naslova)? Slažete li se sa njom?

U svojoj osnovi, ona se shvaća na način, da trebamo prihvatiti kako je život kratak, da ga treba iskoristiti do maksimuma, zabavljati se, ludovati, živjeti što bi se reklo  punim plućima te u svakom smislu te riječi uživati nipošto ne propuštajući nijednu od prilika koja nam se pruži. U osnovi ova izreka vuče svoje korijene iz poznate latinske misli „Carpe Diem“ (Iskoristi dan) i postepeno je kroz vrijeme evoluirala dok danas  nije prešla u masovni pokret koji se na globalnoj razini promovira kroz skraćenicu YOLO (you only live once) – odnosno u slobodnom prevodu, samo jednom se živi. Pa tako na društvenim mrežama dominira #yolo kao svojevrsni izgovor za svaku moguću glupost koju ste napravili i zbog koje se najvjerojatnije ne kajete dok se istovremeno razne varijacije tetovaža na tu temu nalaze u top 10 najčešće korištenih.

Oduvijek sam tvrdio da smisao života jeste život sa smislom, i evidentno je da u nedostatku smisla i višeg značenja svog bivstvovanja ljudi u formi neke pseudoreligijsko manijakalne komponente kao jedini smisao svoga života prihvate moto „jednom se živi“ što je djelomično i razumljivo s obzirom da život kao takav sam po sebi ni nema reprizu. Naš život je samo jedan, neće se odigrati ponovo i sukladno tome trebali bi ga proživjeti najbolje i najuzbudljivije što možemo, jer jednom se živi zar ne?

Ne! Po mom dubokom uvjerenju ovo nije tačno.

Živi se svaki dan ali se samo jednom umire.

U ranijim kolumnama spominjao sam kako svi mi imamo dva života. Drugi počinje onog momenta kada istinski spoznamo da imamo samo jedan. Umri prije smrti – česta je izreka koju olako izgovaramo. Prava istina je da nekoliko puta treba umrijeti da bi se moglo istinski živjeti.

Umiranje nije neizbježno povezano sa smrću. Umire sve ono što smo propustili, svako koga smo ostavili i ko je iz bilo kojeg razloga trajno ostavio nas. Ponekad umiru naše najveće ljubavi, prijateljstva, povjerenja. Izdaje i razočaranja često dolaze bas poput smrti naglo i bez upozorenja. I tada se osjećamo kao da ćemo umrijeti, nakon nekog vremena preživimo i sa ožiljkom  krenemo dalje ali jedan dio nas, jedan dio naše duše zaista trajno umire nakon takvih iskustava.

Psihologija tvrdi kako je čovjek programiran da zaboravlja negativna iskustva te da se predominantno sjeća samo onih pozitivnih. Ipak ,čovjek zaboravlja ali organi pamte.

U svome bestseleru „Pazi kojeg vuka hraniš“, posljednje poglavlje pod nazivom „I to će proći“ započeo sam s mišlju drevnog mudraca Seneke: „Živimo u velikoj zabludi promatrajući smrt kao nešto sto treba da se u budućnosti desi. Velika je istina da sve života iza nas odavno pripada smrti.“

Računovodstveno promatrano kroz tzv. T račun (duguje – potražuje) jučer je na kontu smrti, a samo ovo sadašnje danas i eventualno sutra su na kontu života. Toj potražnoj strani konta našeg života dugujemo ono najbolje i najljepše od nas i za nas.

Zato kada Vas prošlost ponovo pozove ne slušajte je. Nema ništa novo da Vam kaže a i već ste bili tamo.

Ono sto nas nije ubilo učinilo nas je jačim, spremnijim i otvorenijim za ono sto nas čeka na kontu svakog dobro proživljenog novog dana. Svaki dan može biti prvi, ali i posljednji i u našem životu…

Kada svoj život shvatimo kao ne samo neponovljiv nego i jedinstven u smislu dara i potencijala koji nam je dat ali i potrebe da taj dar na neki način i vratimo, mi pred sebe možemo postaviti samo jedan cilj a to je da živimo kao jedinstvena i najbolja moguća verzija sebe i živeći tako ostavimo trag u beskraju koji će bar djelomično ostaviti svijet boljim mjestom onda kada nas više ne bude.

 Jer samo jednom se umire, ali svaki dan se živi – kao da je posljednji…