Ono što ostaje za nama i ono što je pred nama,
sitnice su naspram onog što leži u nama.
Oliver Wendell Holmes
U staroj Kini ljudi su se htjeli osigurati od barbarskih hordi koje su dolazile sa sjevera pa su izgradili veliki zid. Poznati kao revnosni analitičari, egzaktno su izračunali ne samo trenutne nego i potencijalne domete napadača uzimajući u obzir tadašnju tehnologiju i način i sredstva ratovanja. Bili su sigurni da je tako visok da su vjerovali da se nitko neće moći popeti preko njega i tako debeo da ga ništa neće moći srušiti. Tako su uživali u naizgled neupitnoj sigurnosti. U prvih stotinu godina Kina je bila napadnuta tri puta. Horde Barbara nisu nijednom srušile zid ili se popele preko njega. Svaki su put potkupili čuvara vrata i umarširali ravno kroz njih.
Kinezi su se toliko pouzdavali u kameni zid da su svoje ljude zaboravili podučiti važnosti unutrašnjeg integriteta.
Baš kao i u ovoj priči i danas svjedočimo dominaciji forme u odnosu na suštinu, vanjskog izgleda u odnosu na unutrašnju ljepotu, prihvaćanju kratkoročnih rješenja za dugoročne probleme itd. Kada pogledamo društvene mreže, nemoguće se oteti utisku da svi žive savršene i naizgled idilične živote. Ne smatram da je toliki problem retuširanje slika na npr. Instagramu (kako bi izgledale ljepše i privlačnije), po meni puno veći problem predstavlja „retuširanje“ samog života. Mnogi ljudi, do te granice glume i lažu sami sebe da su izgubili apsolutno svaku konekciju sa stvarnošću. U želji da se društvu i njegovom javnom mnijenju dodvore, stalno prikrivaju svoje probleme, slabosti, nesigurnosti i na taj način nesvjesno upadaju u jednu od najopasnijih zamki u koju za života možemo upasti. Upadajući u tu zamku počinjemo težiti ostvarenju ciljeva kako bi zadovoljili roditelje, prijatelje, saradnike, poznanike, društvo itd. ukratko sve osim onih koji su najbitniji a to smo mi sami. Upravo zbgo toga na coaching sesijama koje radim, veliku pažnju posvećujem ne samo jasnom definiranju ciljeva nego i odgovoru na pitanje vlasništva tih ciljeva odnosno da li se cilj postavlja sa pogrešnim motivom kao što je dokazati nekome drugom nešto, dobiti aplauz od najbližih ili nekakvo imaginarno priznanje našeg uspjeha od strane šireg društva i zajednice ili se pak postavlja sa jedinim ispravnim motivom a taj je da li je to nešto što MI zaista sami želimo jer samo u tom slučaju uspjeh koji se manifestira postizanjem tog cilja rezultiraće i srećom koju takav rezultat neminovno generira. Upravo zato, u svojoj prvoj knjizi „7 tajni uspjeha“ na sami početak zalijepio sam ogledalo a na kraj poemu Dale Wimbrow-a „Čovjek u ogledalu“ koju Vam u nastavku donosim:
Čovjek u ogledalu
Kada ponovo postigneš sve ono
što si želio u borbi za sebe i svoj uspjeh
i svijet Te učini kraljem dana,
samo priđi ogledalu, pogledaj samog
sebe i vidi što Ti Taj čovjek ima za reći.
On nije Tvoj otac, majka, žena, muž,
prijatelj ili partner pred kojima moraš polagati svoje ispite;
Jedina osoba čije mišljenje najviše znači u Tvom životu, ona je koja Te gleda iz ogledala.
Mnogi Te mogu smatrati uspješnim, odlučnim, divnim i fantastičnim,
ali čovjek u ogledalu nazvat će Te izdajicom,
ako Mu ne možeš iskreno i otvoreno pogledati u oči.
Njemu i samo Njemu trebaš ugoditi,
ostali nisu važni, jer samo je On Onaj
koji će s Tobom ostati zauvijek i do samog kraja. I proći ćeš svoj najteži ispit, ako Ti čovjek u ogledalu postane najbolji prijatelj.
Na putu svog života možeš prevariti cijeli svijet i u prolazu će Te ljudi tapšati po ramenu, ali će Ti konačna plaća biti bol srca i suze, ako si prevario, izdao i razočarao čovjeka u ogledalu.
Iskreno se nadam da ćete nakon što pročitate ovu kolumnu preispitati svoje motive te opseg i granice “kineskog zida” kojim smo se svjesno ili nesvjesno ogradili te da čete u razgovoru sa “čovjekom u ogledalu” ponovo definirati svoje stvarne ciljeve jer samo pomoću tih i takvih doći ćete do istinskog uspjeha i sreće. lako je namontirati se spolja. Teško je srediti se iznutra. Zar ne?
