​Večeras je, kažu, Lejletul-kadr.
Noć želja.
Ona koja je bolja od hiljadu mjeseci.

​Istovremeno, ova najodabranija noć neminovno označava skori kraj mjeseca Ramazana, kojeg toliko volimo i svake godine s nekom specifičnom tugom ispraćamo. Mjeseca istinskih ibadeta i duhovnosti u kojem „dolazimo sebi dok još imamo kome“ i kada nekako svi mi, koji ga dušom obilježavamo, postajemo bolji i kao vjernici i kao ljudi uopšteno.
​
Paralelno s tim, moji prijatelji drugih vjeroispovijesti se na sličan način, kroz korizmu ili post, duhovno pripremaju za doček svojih najvećih praznika. Sve to me inspirisalo da napišem ovaj post i zapitam i sebe i sve nas zajedno:
​
„Da li smo konačno spremni na onu pravu, istinsku i trajnu promjenu?“
​
Kažu da ljudi spavaju, a kada umru probude se.

Jesmo li već spremni na buđenje?
​
Možemo li iskoristiti ovaj period da na neki simboličan način „umremo prije smrti“ kako bismo, ne samo u ovim odabranim danima nego i kroz cijelu godinu, bili bolji?

Da iskoristimo ove svete trenutke kako bismo spoznali šta je ono što je zaista važno, kako nam život ne bi prošao u NEvažnom?
​
Ponekad je postavljanje samo jednog pitanja sve što je potrebno kako bi se pozitivna promjena desila i u nama trajno nastanila.
​
Spremni?