Mnogi ljudi izgledaju uspješno kada posmatramo “izvana”. Imaju novac, poziciju, automobile, kuće, stanove, status u društvu, savršene fotografije sa putovanja na Instagramu – ukratko, sve ono na čemu im mnogi zavide.

Ali ako pogledamo “iznutra”, pakao je blaga riječ da opiše živote velike većine tih naizgled uspješnih ljudi!

Najčešće tvrde da ne mogu i ne smiju stati. Da su se nekada davno popeli na veliki bicikl i da sada nemaju druge opcije nego da stalno i samo voze naprijed.
Da mnogi ljudi zavise od njih, boje se šta će drugi reći ako naprave promjenu, tješe se da će “još samo ovaj kvartal/godinu” ostvariti rezultat, “još samo ovaj dug” vratiti, “ovaj cilj” postići, “ovaj mandat” završiti – i tako ih smrt zatekne.

Odu sa ovog svijeta, najčešće iznenadno, a da nikada u punom smislu te riječi nisu bili sretni i ispunjeni.
Upravo suprotno, ti naizgled uspješni ljudi najčešće se osjećaju iznutra tužno, anksiozno, neshvaćeno, nevoljeno, nemirno i generalno nesretno, što nikome drugom osim samome sebi ne smiju ni reći niti priznati.

Vlasnici su svega, osim vlastitog života! I dok im drugi aplaudiraju, čovjek u ogledalu, kojeg bi vidjeli kada su nasamo, govorio bi im da je stvarnost drugačija, a i osjećali su to duboko u sebi.

Ukratko:

Uspjeli su u životu, ali im život nije uspio.
Razumijem ih jako dobro jer sam i sam nekada bio takav.

Nedavno sam razgovarao sa jednim velikim biznismenom.
Pohvalio mi se da je samo u prošloj godini ostvario nekoliko desetina miliona čiste dobiti.

“Bravo”, rekoh.

A on će: “Ali ja šest godina nisam bio na godišnjem odmoru.”

“Bravo”, rekoh ponovo sa osmijehom.
Čega se pametan stidi, budala se time ponosi.

“Hoćeš reći da sam budala?”, rekao je pomalo ljut i očigledno nenaviknut da mu neko govori ono što mu ne prija.

“Ne, prijatelju, ne mislim da si budala.”

“Šta sam onda?”, upita on.

“Ti si nešto mnogo tužnije od toga.

Ti si “čuvar tuđih užitaka'”, rekao sam mu.

Sedam dana poslije nazvao me je kasno uvečer. Bilo mi je čudno jer se ne poznajemo tako dobro, ali sam se ipak javio.

Rekao mi je da od našeg razgovora nikako ne može pronaći mir i da ga proganjaju rečenice koje sam mu rekao: “da je čuvar tuđih užitaka”, “da je uspio u životu, ali da mu život nije uspio” i da prestane konačno lagati sebe jer “život nema reprizu”.

Rekao sam mu:

“Imamo dva života. Drugi počinje kada shvatimo da imamo samo jedan.”

Rekao je da želi da radimo zajedno (misleći na moje usluge coachinga) i da je SPREMAN.

“Moraš mi vjerovati”, rekao sam. “A znaš li šta znači vjerovati?”, upitao sam ga.

“Vjerovati znači nimalo ne SUMNJATI.”
Krenuli smo zajedno da isplaniramo i savršeno odigramo NJEGOVO drugo poluvrijeme i za kratko vrijeme napravili smo čuda.

Rekao mi je da se osjeća kao da je neko skinuo majmuna od 100 kg s njegovih leđa, da je sretniji, ispunjeniji i da polako shvata šta mu je stvarno bitno, a za divno čudo i poslovni rezultati su bolji (jer jedno ne isključuje drugo – upravo suprotno).
Sjetio sam se priče iz svoje knjige i predavanja “Pazi Kojeg Vuka Hraniš”:

Kad složiš čovjeka, složi se cijeli svijet!

Možda i ti koji čitaš ovo odavno razmišljaš o promjeni koju trebaš napraviti? Ili, još bolje, “osjećaš” da nešto trebaš promijeniti, samo ne znaš šta tačno, kada i kako?

Možda je vrijeme da konačno učiniš nešto SAMO za sebe?

Trebaš, ali ne moraš sve sam.

Dovoljno je da se kratko javiš, da se prepustiš i, iznad svega, da VJERUJEŠ.

Nakon toga, ako nam je suđeno, dobit ćeš poruku u kojoj piše: “Dobrodošao u TVOJ novi život.”

I ništa više neće biti kao prije…

Spreman?

http://kenancrnkicacademy.com/coaching/

#drkenancrnkic

#coaching

#transformacija

#inspiracija

#kenancrnkicblog