Jedini siguran način da postignemo više jeste da postanemo više… To je jedini siguran način. Ipak, ljudi stalno pokušavaju zaobići ovo vjekovno pravilo te u mjesto ove provjerene formule biraju neku prečicu. Ponekad im to putem varki i manipulacija i uspije ali im se dugoročno uvijek poput bumeranga vrati i obije od glavu. Iz prostog razloga što su tražili i ultimativno i dobili kratkoročno rješenje za dugoročan problem. U svijetu u kojem je samo nesigurnost sigurna, najsigurnija investicija je ona u svoje znanje, vještine i sposobnosti.

Još davno je Benjamin Franklin konstatirao da investicija u svoje znanje uvijek donosi najbolju kamatu na uloženo. I upravo zato ne prestaje me fascinirati činjenica da ljudi uporno pokušavaju zaobići ovu provjerenu formulu koja vijekovima funkcionira da tako malo ili čak nikako ulažu u svoje kontinuirano obrazovanje očekujući istovremeno da im se život promijeni i da postignu ciljeve koje su sebi zacrtali. Bez sumnje, postoje primjeri onih koji su „preko noći“ postigli uspjeh ali isto tako ako malo duže promatramo njihov život vidjet ćemo  da taj uspjeh nisu mogli održati te da su nakon inicijalnog postignuća doživljavali duboku propast. Upravo u svojoj knjizi „Ono što te dovelo ovdje neće te odvesti dalje“ teoretičar menadžmenta M. Goldsmith puno prostora poklanja upravo ovom fenomenu – „jaza“ između rasta i razvoja. Primjera radi, osoba započinje sa privatnim biznisom, sticajem okolnosti (poznanstva, politika, tajming itd.) doživljava nagli rast i ekspanziju koji traje jedno određeno vrijeme da bi nakon toga ta kompanija propala, ostavljajući iza sebe devastirajuće posljedice ne samo po njene uposlenike nego nerijetko na cijelo gospodarstvo. Jaz je nastao onog momenta kada vlasnik nije shvatio da se uposlenici pa i on sam, paralelno moraju razvijati najmanje u istoj mjeri ako ne i više kako bi pojednostavljeno govoreći, njihov razvoj (znanja, vještine, sposobnosti) pratio njihov rast (povećanje obima poslovanja, uposlenika, složenost poslovanja itd.). Identično je i u našim privatnim životima. U vremenu u kojem se nivo promjena kontinuirano povećava a mi ostajemo na znanju kojeg smo stekli u formalnom procesu edukacije naravno da ne možemo pratiti taj tempo i da ostajemo zaglavljeni u mjestu na kojem se nalazimo. Na jednom od vodeći svjetskih sveučilišta rađena je interesantna studija o važnosti cjeloživotnog učenja, ispitanici su računali mjesečna, godišnja i dosadašnja sveukupna životna trošenja na stvari kao što su odjeća, obuća, izlasci, vozila, namještaj, tehnika itd. te stavljali to u omjer sa investiranjem u vlastitu edukaciju. Prosječni omjer bio je 900:1.

Možda bi dok ovo čitate interesantno i Vama bilo napraviti jednu malu pauzu i pokušati izračunati navedeno u Vašem konkretnom slučaju? Zapanjujuće zar ne? Recentne studije pokazuju da samo za ostanak na mjestu na kojem se nalazite, godišnje trebate uložiti najmanje 3% svojim ukupnih prihoda na osobnu edukaciju (pohađanje seminara, coaching usluge, knjige i pretplate na online sadržaje) a ukoliko želite ostvariti rast, potrebno je da učinite naviku da minimalno 10% svojih ukupnih prihoda sami ulažete u svoju kontinuiranu edukaciju. Ona bi trebala da bude ciljana sa jasnom intencijom da steknete znanja i vještine isključivo iz onih oblasti koje su Vam trenutno neophodne te da dobijete odgovore na pitanja koja Vas muče kao i alate i smjernice kako da naučeno efikasno implementirate u svom svakodnevnom životu.

 Jim Rohn je to sjajno rekao „formalno obrazovanje donijet će vam kakav-takav posao, kontinuirana edukacija donijet će vam bogatstvo“. Život je zaista ništa drugo do škola rasta i svaka prilika u našim životima podstiče naš rast, ali samo ako imamo svijest da je prepoznamo, i primijenimo ponuđene lekcije koje sa sobom nosi, što to je opet i jedino moguće ulaganjem u naš kontinuiran razvoj. Uspjeh u svakom segmentu našeg života nije ništa drugo do nus-proizvod rasta kojeg smo potakli našim ciljanim razvojem. U svojoj nevjerojatnoj knjizi „alhemičar“ Paulo Kueljo napisao je „svijet će biti bolji ili gori isključivo u zavisnosti od toga da li mi postajemo bolji ili gori“. Naposljetku, lako se da zaključiti da u životu nikada ne dobivamo ono što želimo nego isključivo ono što smo.

Najvažnija stvar koju smo naučili u školi jeste da se najvažnije stvari ne uče u školi. Iako sam lično dosegao najviši stupanj formalnog obrazovanja u vidu titule doktora nauka, najvažnije stvari i one koje su mi ultimativno pomogle da ostvarim uspjeh i sreću o kojima danas pišem, naučio sam i dalje učim kontinuirano posjećujući seminare, koristeći i sam coaching usluge te čitajući knjige i slušajući predavanja isključivo i jedino na temu onoga što je i osnovna baza moje akademije a to je „funkcionalno ili primijenjeno znanje“.

Dokle god živimo trebali bismo učiti kako se živi i nikada to učenje promatrati kao trošak već upravo i jedino kao najsigurniju i najisplativiju investiciju kako za nas tako i za one s kojima svakodnevno sarađujemo i živimo. Primjenjujući gore navedeno, želim Vam onaj pravi, veliki, istinski uspjeh, da uvijek idete naprijed i da Vam svaki novi dan bude bolji i uspješniji od prethodnog!