“Ko nebo ne nosi u sebi, uzalud će ga tražiti u čitavom svemiru.”

Otto Ludwig

 

Velika je istina da jedina ograničenja koja imamo jesu ona koja sami sebi stvorimo na temelju predrasuda, iskustava, znanja, iracionalnih strahova, navika i okruženja u kojem živimo, radimo i djelujemo. Međutim, nepobitno je da je jedini zajednički nazivnik za sve njih strah da se napusti ili izgubi nešto staro, ono što mislimo ili osjećamo da posjedujemo, kako bismo prigrlili nešto novo i nepoznato. Poznato je vjerovanje da su granice, baš kao i strahovi, najčešće samo iluzije, plod naše mašte. Ipak, ne smijemo nikada sebi dopustiti da zaboravimo kako uspjeh stanuje upravo iza tih imaginarnih granica straha.

Naš mozak je kroz sistem samozaštite na neki način programiran da nas kontinuirano sabotira ,jer nam kroz razne „racionalizacije“ stalno podmeće nogu štiteći nas na jedan krajnje groteskan način od svega novog ili drugačijeg što opet on kroz drevni modalitet uvjerenja prepoznaje kao opasnost.

Kad sam bio na safariju u Africi, imao sam priliku izbliza vidjeti divljeg slona. Ostao sam potpuno zabezeknut veličinom i ogromnom silinom koju ova životinja iz sebe isijava. Nikako mi nije bilo jasno kako uopšte neko ikada može ukrotiti ovu zvijer koju sam kao dijete tako ukroćenu nebrojeno puta gledao kako igra u cirkusima.

S tim u vezi, izuzetno zanimljiva je sljedeća priča:

Slon i uže

Jednom prilikom, dok je prolazio pored slonova, čovjek zastade i začuđeno se zapita kako to da ova velika stvorenja bivaju zadržana samo malim užetom koje im se veže za prednju nogu.

Nikakvi lanci, nikakvi kavezi, samo uže za koje je bilo očito da ga ovi slonovi mogu pokidati bilo kada, samo kada bi pokušali da pobjegnu. Iz nekog razloga oni to nikada ne čine, i čovjek bijaše jako zbunjen tom činjenicom.

U tom trenutku je primijetio trenera u blizini, te ga upita zašto te velike životinje samo stoje tu i ne pokušavaju pobjeći. Trener mu odgovori: “Znate, kada su slonovi mladi i mnogo manji nego sada, koristimo uže iste veličine kako bismo ih vezali, a koje oni nemaju snage prekinuti. Kako odrastaju, sve više se navikavaju na činjenicu da ne mogu pobjeći. Počinju vjerovati da ih uže još uvijek može zadržati i zato i ne pokušavaju više pobjeći.”

Čovjek je bio zapanjen. Ovi veliki slonovi se mogu u svakom trenutku osloboditi tih užadi, pa i svoga dresera, ali zbog njihovog ušančenog uvjerenja da ne mogu, ostaju tu zaglavljeni i zatvoreni zauvijek.

∞

Nevjerojatno je kako ove gorostasne životinje, obeshrabrene neuspjesima iz prošlosti, i kada postignu punu snagu, i dalje vjeruju da ih jedno malo uže i dalje, baš kao nekada, može zadržati, i zato i ne pokušavaju pobjeći. Odustaju…

Koliko nas, poput ovih slonova, ide kroz život vjerujući da neke stvari ne možemo postići jer smo nekada pokušali i nismo uspjeli? Da li svaki neuspjeh u konačnici mora ostati neuspjeh, i svojevrsno „samoispunjavajuće proročanstvo“ ili je dovoljno da ga prebrodimo, počnemo iznova, s novom energijom i voljom ka postizanju uspjeha u bilo kom segmentu svoga života? Da li odustajemo onda kada prosto prihvatamo trenutnu situaciju kao nepromjenjivu? I dopustite mi da Vas pitam – čime ste Vi zaista vezani? Šta je to što Vas zadržava ili Vam možda služi kao izgovor da ne postižete ono što ste oduvijek željeli i da se nastavite zadovoljavati nečim malim ili pak ispodprosječnim?

Previše ljudi danas igra da „ne izgubi“ umjesto da igraju „da pobijede“. Treba biti snažniji od svojih izgovora i shvatiti da oni nisu ništa drugo do naše loše navike. Velika je istina da ako dovoljno dugo zanemarujemo svoj potencijal na kraju ćemo početi vjerovati kako ga uopšte i ne posjedujemo. U životu ne postoje granice osim onih koje sami sebi postavimo.

Dobra je vijest, da se naučena bespomoćnost može od-učiti a sjajna je vijest da nas, od našeg novog života, kao i uvijek dijeli samo jedna hrabra odluka.

Donesimo je…