Ponekad jednostavno trebamo odustati od ustaljenog načina razmišljanja na koje nas tjeraju ljudi i okruženje u kojem živimo i radimo.

“Razmišljanje izvan okvira” pa, ako hoćete, i “izvan čahure”, odnosi se na kreativno razmišljanje, izvan uobičajenih parametara, pronalaženje originalnih i inovativnih rješenja za hitan problem. Fraza se pojavila u 60-im i 70-im i seže do poznate zagonetke “devet tačaka”, koja je prvi put objavljena davne 1914. U ovome zadatku od vas se traži da spojite mrežu od devet tačaka s četiri ravne crte, bez podizanja olovke s papira.

U početku se čini nemoguće (postoji mnogo načina da to uradite u pet poteza, ali sa četiri jednostavno ne ide), sve dok ne shvatite da se ne morate ograničiti na to područje, tj. zadati okvir od devet tačaka. Zanimljivo je da u samom zadatku niko ne kaže da ne smijete “izaći od okvira”. Ipak, iz nekog nejasnog razloga (navike, ograničenost na šta se smije a šta ne smije, neznanje, podsvijest itd.), svi pokušavamo naći rješenje upravo unutar tog istog imaginarnog okvira.

Kada dugo radimo unutar istog područja, često razvijemo tzv. “tunnel vision” – vidimo samo ono što je usko vezano uz to područje. Krećemo se unutar tunela, uz unaprijed utvrđene obrasce ponašanja i razmišljanja. Takvim razmišljanjem nesvjesno sebe postavljamo u imaginarni okvir ili kutiju. Postajemo zatvoreni za nove ideje, rješenja i spoznaje.

Stoga je neophodno neprestano se podsjećati i na važnost razmišljanja “izvan kutije ili okvira”.

Najefikasnije na tom putu mogu nam pomoći ljudi, dovoljno je samo da pitamo, baš kako nam to u nastavku zorno ilustruje ova istinita i nadasve poučna priča:

21 način da izmjerite visinu tornja

Znanstvenik Murray Gell-Mann, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku i veliki zaljubljenik u matematiku, priča o nezgodama jednog učenika srednje škole koji u Sjedinjenim Državama mora polagati ispit iz fizike da bi bio primljen na sveučilište. Profesor ga pita: “Kako ćeš izmjeriti visinu tornja pomoću barometra?” Mladić odgovara: “U džepu imam klupko konca, za nj vežem barometar, popnem se na toranj i spustim barometar, a zatim izmjerim dužinu konca.” Profesor nemilosrdno odgovara: “Pao si!”

Profesor je od učenika očekivao ovakav odgovor: barometar mjeri tlak, a tlak se mijenja s visinom (jer je pritisak zraka na živu različit). Na svakih deset i po metara stubac žive spušta se za jedan milimetar; pa ako je tlak na zemlji 760 mm, a 757 na vrhu tornja, to znači: 760 – 757 = 3; 10,5 x 3 = 31,5: toranj je visok 31,5 metara.
Student se ipak nije predao. Obratio se sudu i sudac je dopustio da još jednom ide na ispit. Ovog puta ga je ispitao osobno profesor Gell-Mann. Obratio se studentu ovako: “Zaboravimo što je bilo na prošlom ispitu. Evo barometra, ovdje vani je toranj, reci mi kako ćeš barometrom izmjeriti visinu tornja.”

Student je napravio bilješke i rekao: “Našao sam 21 rješenje, pa ne znam koje je najbolje.” Gell-Mann, iznenađen, zatraži da nabroji sva rješenja.

Mladić počne: “Prvo rješenje: stavit ću barometar na zemlju uza zid tornja pa napraviti zarez na zidu na vrhu barometra, onda ću barometar postaviti na zarez, pa napraviti novi zarez i tako dalje dok ne dođem do vrha. Drugo rješenje: čekat ću sunce, staviti barometar na zemlju i izmjeriti njegovu sjenu pa usporediti sa sjenom tornja i tako odrediti visinu na način kao je to uradio Tales. Treće rješenje: popet ću se na vrh tornja s kronometrom, bacit ću barometar, izmjeriti vrijeme, pa po formuli zakona o sili teže i ubrzanju izračunati visinu tornja. Četvrto rješenje: izračunat ću po padu tlaka (kako je drugi profesor tražio). Peto… šesto… rješenje… A na kraju je i dvadeset i prvo rješenje, koje možda nije odveć ‘pošteno’. Otići ću do čuvara tornja, pokazati mu barometar i darovati mu ga – ako mi kaže koliko je toranj visok!”
∞

Postoje tri načina sticanja znanja i mudrosti u životu.Prvi je klasično učenje. Učimo u školi, iz knjiga, filmova, slušajući druge…Drugi je spoznaja. Kada samostalno kroz samo-refleksiju ,spoznamo nešto, najčešće nažalost na vlastitim greškama. Ovaj način učenja često kolokvijalno nazivamo ,,životnom školom“. Treći način je najelegantniji i najefikasniji i nikada mi neće biti jasno zašto ga ljudi više ne koriste. Dovoljno je da pitamo –nekoga ko zna, ko je prošao ono kroz šta mi prolazimo, ko je godinama radio da postane ne samo ekspert nego autoritet u toj oblasti, nekoga ko se vraća putem kojim smo se mi upravo zaputili, nekoga ko je postigao ono što mi želimo postići. Učenjem je nemoguće obuhvatiti neke specifične životne situacije a i generalno važi neko nepisano pravilo „da najvažnija stvar koju nas uče u školi jeste da se najvažnije stvari ne uče u školi“. Spoznaja koliko god da je dobra i duboka predugo traje i ako budemo čekali da baš sve lekcije naučimo na „svojoj koži“ nikada nećemo dočekati uspjeh pa i da pet života živimo. Veoma ozbiljne znanstvene studije pokazale su u više navrata da je jedna stvar zajednička svim uspješnim ljudima ( i pri tome uspjeh definiram u najširem mogućem smislu).Naime svi do jednog imali su nekog coacha ili mentora koji im je u određenim dijelovima karijere ili života pomogao, i svi do jednog nazvali su to svojom najboljom odlukom i investicijom u životu. E sada se Vi pitate „Kako dobiti tu osobu u svoj život“. Odgovor je kao i uvijek jednostavan i primjenjiv kako u karijeri tako i u životu pa ako želite i ljubavi.

U znanstvenim okvirima svaka vjerojatnoća preko 5% smatra se dovoljnom za potvrđivanje hipoteze. Sve preko 20% smatra se da se dokazalo preko svake razumne sumnje. Nakon što mi je to izložio moj poslovni mentor rekao mi je da će mi otkriti ,,tajnu formulu“ koju ako primijenim uvijek i u svakom momentu sa sigurnošću ču imati najmanje 50% vjerojatnoće da ču dobiti željeni odgovor. Kada sam ga sa oduševljenjem upitao da podjeli sa mnom tu tajnu formulu rekao mi je da je to jednostavno:

Samo pitaj!
Dobit ćeš dva moguća odgovora .
Da ili Ne.
50% posto je da a 50% ne .
Bolje i efikasnije od toga ne može, jer ko pita, taj ne skita…