“Dani koji te najviše lome, istovremeno su i dani koji te najviše grade.”

Koliko nas se našlo u situaciji kada smo mislili da smo dotaknuli samo dno? Možda smo izgubili posao, možda nam je propao biznis, možda smo unatoč svemu sto smo poduzeli nepravedno zapostavljeni, ili nas je ostavio neko koga smo voljeli i bez koga mislimo da naš život vise nema nikakvog smisla? Koliko nas je bilo u situaciji u kojoj nam se sve ruši, u kojoj nam je život žargonski rečeno „izmaknuo granu” ili tlo pod nogama?

Svima koji se prepoznaju u ovim redovima namijenjena je sljedeća priča iz moje knjige ,,Pazi Kojeg Vuka Hraniš”. Priča nosi naziv ,,Lijeni Soko”:

Neki kralj dobio na dar dva sokolića. Odmah ih je povjerio na dresuru vrsnu poznavaocu ptica. Nakon nekoliko mjeseci, učitelj poruči kralju da je jedan od sokolića izvrsno dresiran.

“A drugi?”, upita kralj.

“Žao mi je, Veličanstvo, drugi se sokolić čudno ponaša. Možda boluje od kakve rijetke bolesti, ali niko ga ne može pokrenuti sa stabla na koje je postavljen prvoga dana. Jedan se sluga mora svakodnevno penjati na stablo da mu donese hranu.”

Kralj, kojem se potajno mnogo više sviđao upravo taj drugi, sazove veterinare, liječnike i stručnjake svih vrsta, no niko nije uspio privoljeti sokola da poleti. Uposlio je dvorane, generale i najmudrije savjetnike, no niko od njih nije sokola mogao pomaknuti s grane.

Kralj je s prozora svoga dvora promatrao sokola kako danonoćno nepomično stoji na stablu. Jednoga je dana izdao proglas u kojem je zatražio pomoć svih podanika, ne bi li se problem konačno riješio.

Sljedećeg je jutra otvorio prozor i veoma se začudio kad je ugledao sokola kako ponosno leti iznad stabla u vrtu.

“Dovedite mi čovjeka koji je to postigao!”, naredi kralj.

Doveli su mu mlada seljaka.

“Ti si privolio sokola na letenje? Kako si u tome uspio? Da nisi čarobnjak?”, upita kralj.

Mladić sramežljivo ali zadovoljno objasni: “Nije bilo teško, Veličanstvo. Odrezao sam granu na kojoj je sjedio, a sokolić je tada shvatio da ima krila i počeo letjeti.”

Bog ponekad dopusti da nam odrežu granu za koju se svom snagom držimo, kako bismo postali svjesni da imamo krila.

∞

Ponekad nam je svima potrebno “izmaknuti granu” da shvatimo šta sve imamo, a posebno šta sve zaista možemo. Soko nikada ne bi poletio da ga okolnosti na to nisu natjerale, nikada ne bi spoznao da je kadar da osvaja visine, baš kao i što mi ljudi nismo u stanju otkriti svoje mogućnosti dok se ne suočimo s gubitkom prividne sigurnosti. Strah od gubitka onoga što imamo višestruko je veći od spremnosti da se usudimo krenuti ka onome što nam nedostaje u životu.

Ralph Waldo Emerson je lijepo napisao: “Ono što nam najviše nedostaje u životu jeste neko ko bi nas prisilio da radimo sve ono što možemo.”

Život prije ili kasnije svakog od nas nokautira, svi mi padnemo na neko dno. Razlika između pobjednika i gubitnika je samo u tome koliko se brzo dižemo, i kakvi se vraćamo u tu borbu života, jači ili slabiji. Da li iz tih neuspjeha naučimo nešto, ili im dopustimo da nas obeshrabre i gurnu dalje od onoga što mi stvarno možemo postići? 

Winston Churchill je rekao – uspjeh je kretanje od neuspjeha do neuspjeha bez gubljenja zanosa.

Svaki naš poraz uvod je u novu pobjedu. Svaki naš pad uvod je u neki novi let, a svaki neuspjeh samo je stepenica ka jednom novom i većem uspjehu, Dok nas neki gubi, neko nas drugi i vrjedniji odbija.

Zaista sve ono što nas ne ubije samo nas učini jačima.  

Nikada se jedna vrata ne zatvore a da se druga istovremeno ne otvore

Poenta je da prestanemo gledati u ta zatvorena vrata, da se prestanemo samosažaljevati, preispitivati i sl. nego da svu svoju energiju usmjerimo ka novim vratima i mogućnostima koja nas iza njih čekaju.

Zaista prođe dosta vremena dok ne shvatimo da se za neka zatvorena vrata trebalo iskreno zahvaliti -zar ne?

Zato vjerujte nepogrešivom procesu života, vjerujte sebi, i zapamtite, jednog dana ćete se sa osmjehom sjećati tog momenta koji vam se činio bezizlaznim i shvatit ćete da su se jedna vrata zatvorila da bi se jedna druga mnogo veća otvorila.

Vrata onih pravih mogućnosti koja vas je život prisilio da konačno otvorite.

I za kraj, neka Vas nikada ne napušta sljedeća misao ,,I najtamnija noć završava se svitanjem“…